Moji obilasci sjećanja i moje stalno dozivanje uspomena čini me praznom. Ne želim da me noć zatrpa uspomenama koje završe suzama. Ponekad poželimo okrenuti novi list. Napraviti neki novi korak, promijeniti državu, grad. Ali uvijek postoji nešto što nas vuče unazad. Nešto što je jače od bilo koje želje. Jer baš tu ostavljamo sve. I srce. I dušu. I tijelo. I sav patriotizam koji se ne može ugasiti bez obzira gdje se mi nalazili. Ima u ovoj zemlji i tuge i bola i patnje, i onog crnog čemera, što ti ne da nikako mira, koji nas zna ponekad baciti na dno i činiti nas malim ljudima, ali ima u njoj i mnogo toga lijepog, toga što naš život čini sretnim i što od nas čini jedno veliko stablo koje je pustilo korijene u hladnim bosanskim rijekama, u divljini Bjelašnice, Jahorine, Igmana, Ozrena ili u mirisu pržene kahve i sevdahom raspjevanim bosanskim čaršijama. Na pravi bosanski način. I baš to stablo ne misli nigdje da ide sa svoje zemlje u kojoj mu je najljepše.
Zaluta ponekad neki cvijet i u komšijsku bašču, ili ipak taj vjetar odnese nekoga, nama dragog, preko dalekih brda, kako bi tamo, u mislima na svoju krošnju, rodio novi život, ali onaj najljepši pupoljak, ostaje ovdje u svom, na svom, duša ostaje u Bosni i Hercegovini. Naše rijeke, pune boli, ali i ljubavi, mutne od zavisti koje drugi imaju prema njoj, ali bistre kao naša srca, srca ljudi koji upravo žive ovdje gdje teku Miljacka, Bosna, Drina, Una, Neretva u tempu našeg života. Tiho, a brzo.
Zlo su joj mnogi uradili, ali ona ne uzvraća na isti način. Nikada. Ostala je, domovina BOSNA I HERCEGOVINA poput ptice. Ona je ptica.. Ptica koju su tuđi orlovi, lešinari pokušali uništiti, ali se ona nije tako lahko predala. Iako njene rane još uvijek nisu zacijelile, ona se vinula u visine, podigla svoja krila i dobila svoju slobodu.
Bosna i Hercegovina se voli, ona se živi, ona je jedinstvena.
Nejra Pezo, II2