Iako su moje noge svakodnevno doticale različite puteve zemalja, a moje oči gledale raznolike vjere i mnoštvo drugih kultura, u mom sjećanju bio je urezan samo jedan grad – Sarajevo. Moje Sarajevo! Često sam se pitala šta me to uvijek, zapravo zauvijek, vrati prkosnom Sarajevu, ali odgovor nikad nisam dobivala. Moje srce je žudilo za povratkom u rodni grad, a noge usplahireno žurile da osjete miris kahve koja se od ranog jutra ispijala u kapijama Sarajeva. Sarajevo je u svakom smislu riječi posebno. Najljepše. Zrači ljepotama koje zasigurno nigdje čovjek ne može pronaći. Moje Sarajevo je grad malenih ljudi velikih srca. Staze ovog grade posute su magijom ruža, a svaka latica priča svoju priču. Sjećam se koliko puta me moj rodni grad pričuvao, držeći mi lampe poslije kasnih školskih sati, koliko je puta ostao prkosan i ponosan, pokazujući da je to jedan od onih gradova koji se u isto vrijeme rađa i ustrajava. Srce mog Sarajeva čini jedna ljepotica, zlatna kraljica Baščaršija. Ah ta, ljepotica, svaki put me ostavlja bez riječi. Ljepotica, koja svaki dan novog goluba dovede i nahrani korom hljeba. A tek noć! Noć kad padne tada zapravo jasno vidiš baš sve. Vidiš dušu mog grada. Ono što niko nema, nigdje. Čuješ glas molitve kršćana u Katedrali, glas mujezina sa Begove džamije. Nigdje ne mirišu ćevapi kao u Želji. Niti ima ljepšeg sata nego na našoj – Sahat kuli. I slušaj me, prijatelju, neotkrivene ljepote niko ne zna. Kada dođeš, potraži ih. Pusti da te latice ruža vode. Osjeti ono što osjetim ja, voli ovaj grad. Ovdje je skriven svijet.
Nejra Pezo, I2