(priča inspirisana slikom čiji je autor Ensarov prijatelj Ivan Stefanjuk)
Damir je mladi ribar koji živi u maloj kolibi blizu jednog omanjeg sela. Nema mnogo, ali cijeni to što ima – malu kolibu, krevet, mali plavi čamac i prelijep pogled na jezero. Svako jutro bi ustajao sa prvom zrakom sunca, umio se i otišao da peca. Proživio je težak život koji ga je doveo do ovoga u čemu jeste. Odabrao je ovakav život da bi se odvojio od okrutnog svijeta i našao svoj unutrašnji mir. Na ormaru je čuvao svoje blago, čuvao je ono što ga je držalo u životu. Bila je to slika na kojoj su se zagrljeni smiješili mladić i njegova djevojka. Nerado se prisjećao šta se dogodilo taj dan. Kada god bi išao u selo da proda ribu, bio bi nasmijan. Ljudi su ga smatrali poštenom osobom koja voli da radi i da se šali. Ali ništa od toga nije bilo iskreno, ni osmijeh ni šale. Svaku noć bi plakao i proklinjao dan kad se sve to dogodilo.
Sljedeće jutro kada je otišao da peca prisjećao se tog kobnog dana. Bio je prelijep dan. Sunce je sijalo kao nikada do tada, a Damir i njegova djevojka Larisa su sjedili na klupi. Pričali su o raznim glupostima, smijali se i iskreno voljeli. Rekao joj je: „ Ako se ikada rastanemo i ako me nakon mnogo godina na ulici prepoznaš, samo mi reci – Ljubavi, tvoja zauvijek.“ Odmah po povratku u selo, lokalni glasnik je obavještavao građane da se bliži rat i da bi se svi muškarci trebali spremiti za borbu, a da sve žene i djeca moraju napustiti selo i pobjeći što dalje. Kada su Larisa i Damir to čuli, nebo je potamnilo i kiša je počela da lije, baš kao i suze iz njihovih očiju. Rastali su se, Damir na jednu stranu, a Larisa na drugu. Prošlo je tridesetak godina od završetka rata. Toliko dugo se Damir i Larisa nisu vidjeli. Larisa nije znala da li je Damir živ, a on je mislio da se ona već udala za drugog. Nije mogao da podnese pritisak, pokupio je svu svoju odjeću i odselio se u napuštenu kolibicu, daleko od svog rodnog sela. Restaurirao je kolibu, stvorio uslove za osnovne životne potrebe. Zajedničku sliku je postavio na zid u kolibi. I tako je započeo svoj novi život. Često bi zamišljen gledao u jezero. Dok se prisjećao svega, tog dana je plakao kao nikada. Gledajući u mirnu površinu jezera vidio je voljenu djevojku kako se smije. To mu je vratilo nadu i osjetio je nešto posebno. Nakon što je upecao dovoljno ribe, vratio se u kolibu, uzeo potrebne stvari i krenuo u obližnje selo da proda današnji ulov. Pošto je prodao svu ribu, krenuo je kući. Zaustavila ga je jedna žena i pitala da li je može povesti čamcem samo da vidi kako jezero izgleda. Činila mu se nekako poznatom, ali lice je skrivala kosa i šal. Rekao je da će rado to učiniti. Nije znao da je to Larisa, ali ga je neka čudna sila vukla ka njoj. Pozvao ju je da razgleda kolibu i dvorište. Pohvalila je njegov trud kojim je od neugledne kolibice stvorio pristojan dom. No, slika koju je ugledala u kolibi ostavila ju je bez daha. Okrenula se prema njemu i tiho rekla: „Ljubavi, tvoja zauvijek“. Nije mogao da vjeruje. Pogledao ju je i tek tada prepoznao. Mala koliba kraj čarobnog jezera dom je ponovo rođenih ljubavi.
Ensar Bukva, II6