Ljubav je kao ruža
Ljubav je kao ruža.
U početku je pupoljak koji taji budućnost.
Nevini i bezbrižni pupoljak, pupoljak koji donosi smijeh.
Vremenom ruža raste, razvija se, baš kao i ljubav.
Postaje zrelija i radosnija, crvenija i draža.
Kada naraste u božanstveni prizor, naraste i trnje oko nje, trnje puno boli, patnje i mržnje.
Jer, koliko god ruža bila božanstvena, toliko je i bolna zbog njenog trnja.
Kada se ubodeš na trn i povrijediš se, iščupaš je iz korijena.
Tada ruža počinje da vene, baš kao i ljubav.
Srna Lejla, II5
Spremište emocionalne agonije
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Usamljenost je našla saputnika i nije pitala ko sam,
Ovo napeto putovanje u nepoznate sfere se iščekuje sa knedlom u grlu.
Kad ćeš se ponovo uhvatiti u koštac sa životom?
Ipak, znaš da će vječno trajati.
Da li se spremište emocionalne agonije nalazi u drugoj dimenziji?
Onoj u kojoj nema vremena za stvari koje nemaju dušu,
Pod tim univerzumom svaki duh ima smisao.
Pod ovim našim teškim nebom ona nema snage.
Ako je stvarna i ako išta znači, prinosim žrtvu i srce i dušu jer možda će ipak vječno trajati.
Sve, sve tone u jedno očekivanje,
Svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega,
Ako je upoznaš, rađaš se i umireš više puta dok živiš,
Kada je upoznaš vidjet ćeš da je kao ružno vrijeme, pa staneš i čekaš da prođe,
Zar ne vidiš da će vječno trajati?
Hećo Lejla, II2