U impozantnoj zgradi, čiji je autor poznati arhitekta Karlo Paržik, Juraj Najthart je napravio spomenik koji je predstavljen u okviru otvorenja pruge Bosanski Šamac – Sarajevo.
U današnjoj ulici Maršala Tita u 16. stoljeću, tačnije 1515. godine, Ćemal-beg sagradio je džamiju koju su u narodu prozvali Ćemaluša. Po njoj je ubrzo i čitav kvart prozvan Ćemaluša, što je u osmanlijskom periodu bio i zvaničan naziv ove ulice. Ova je ulica kroz historiju bila veoma prepoznatljiva zbog više razloga, poput rušenja džamije 1940. godine za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, gradnje prvog nebodera u Jugoslaviji, takozvanog Jatovog nebodera, ali i po lijepim palačama koje su bile nanizane s njene lijeve i desne strane. Danas je najprepoznatljivija po imenu Ulica Maršala Tita, koje nosi od 6. aprila 1946. godine , kao i po spomeniku antifašističkim oslobodiocima grada Sarajeva. U jutarnjim satima 6. aprila 1945. godine nastala je velika slavljenička amosfera, a građani su se veselili zajedno s oslobodilačkom vojskom.
Impozantna i centralna zgrada u Ćemaluši prvobitno je služila kao hotel, a izgrađena je 1985. kao autorsko djelo poznatog arhitekte Karla Paržika. Nad ulicom je dominirao balkon ove zgrade sa profiliranim stubovima povezanim lukovima, te je imao tri ulaza, s južne , zapadne i sjeverne strane. Od jednog od najpoznatijih arhitekata, rođenog Zagrepčanina i čuvenog žitelja Sarajeva, prof. Juraja Najtharta zatraženo je da napravi spomenik koji će biti predstavljen u okviru otvorenja pruge Bosanski Šamac – Sarajevo. Arhitekta je jedinstvenim rješenjem napravio spomenik oslobodiocima Sarajeva, koji je već dugi niz decenija privlači građane i posjetioce grada. Najthart je frontalni ulaz u zgradu ispod terase zatvorio nišom, u kojoj je u tri boje ispisao tekst koji i danas stoji. Trobojni tekst predstavljao je asocijaciju na zastavu zajedničke države, a ispred niše je postavljen gorionik s otvorenim plamenom. Plamen je stavljen kao počast palim borcima, ali je ujedno simbolizirao grb Jugoslavije. Ovako, Najthart ne samo da je sačuvao objekat Karla Paržika, već je i ovjekovječio kultnu terasu, koja i danas služi kao pozornica za govore, kulturne događaje i razne spektakle.
Sarajlije su prihvatile novi spomenik na sebi secifičan način i brzo je postao okupljalište mladih. Tako su ga ispočetka prozvali „Guma koja gori“, jer je metalni krug zbog sagorijevanja znao očaditi i pocrnjeti. Vlastima je smetala ova čaršijska interpretacija spomenika pa je, umjesto klasičnog kruga koji liči na gumu, postavljena imitacija lovorovog vijenca. Vlastima nije bilo milo ni to što su „nepopravljive“ Sarajlije, u nedostatku šibice ili upaljača koristile ovaj plamen i za paljenje cigareta. Vječna vatra zvanično je otvorena i javnosti predstavljena 27. novembra 1947. godine, istovremeno s otvorenjem željezničke pruge Bosanski Šamac – Sarajevo. Za scenografiju i svečano otvaranje pruge bio je zadužen arhitekta – Juraj Najthart. Plamen na spomeniku ponekad se znao i ugasiti zbog tehničkih problema, a njegovo najduže gašenje bilo je tokom opsade grada. Vatra na spomeniku se gasila, ali je u srcima Sarajlija vječno usađen plamen multietničkog i slobodnog grada.