Ljubav prema sportu Imran Ibrahimkadić, učenik trećeg razreda naše škole gaji još od malih nogu i danas zadovoljno može reći da je našao sport svog života. Iako mlad može se pohvaliti brojnim uspjesima na sportskim borilištima, ali isto tako i činjenicom da je uspješan srednjoškolac. Podršku za sve što radi pronalazi među svojim najbližim, a kako sam kaže postignuti uspjesi ga „tjeraju“ da svaki put teži da bude bolji. I kada mu je bilo teško stići sve obaveze nikada mu nije palo na pamet da odustane, jer, kako kaže, za njega odustajanje jednostavno nije opcija.
Elektron: Otkada se baviš atletikom, šta te navelo da izabereš baš taj sport?
Imran: Atletikom se bavim od septembra 2017. godine, od prvog razreda srednje škole. Još kao veoma mali volio sam jako puno trčati i „letati“ naokolo, tako da sam uvijek imao neku ljubav prema samom trčanju. Međutim to nije bio razlog zašto sam došao baš u svijet atletike. Kao što sam bio privržen trčanju, tako sam bio i privržen sportu općenito. Uvijek sam nešto trenirao, od plivanja pa do borilačkih sportova.. Trenirao i košarku poslije koje sam odlučio da probam atletiku. Jednoga ljetnog dana 2017. godine, moj tadašnji trener košarke je pozvao cijelu ekipu na testiranje u trčanju i izdržljivosti u sportsko-rekreativnom centru „Safet Zajko“. Pokazao sam dosta dobre rezultate i dobio savjet da bih se trebao okušati u atletici. Ovo je bio jedan od glavnih razloga koji je prevagnuo da se „okrenem“ atletici. Bilo je dosta usmjeravanja prema atletici još dok sam išao u osnovnu školu, mažda sam još tada počeo svjesno voljeti trčanje i htio sam se jos tada okušati u atletici. Nisam mogao jer bi to zahtijevalo da idem na Koševo i da treniram, a tada sam bio poprilično mali pa me nisu roditelji smjeli pustiti samoga, a roditelji su u tom periodu radili do kasno i vraćali se kuci preumorni inisu bili u mogućnosti da me vode na treninge. Atletika je za mene definitivno postala sport broj jedan tog ljeta kada sam bio testiran.
Elektron: Sport traži da mu se posvetiš, da živiš sportskim životom. Da li je to naporno, treninzi, takmičenja? Kako izgleda jedan tvoj dan?
Imran: Sport itekako traži puno pesvećivanja i žrtvovanja, prvenstveno zato što je vrlo teško uskladiti jedan školski dan zajedno sa jednim napornim treningom. To nisam uspio sve do unazad pola godine. Bit svega je, pravilno isplanirati svoj rapored i vrijeme.
Elektron: Reci nam nešto o dosadašnjim takmičenjima, nastupima, plasmanima…
Imran: Moje prvo takmičenje se desilo neposredno, poslije možda mjesec dana kada sam počeo trenirati atletiku. Mislim da je bio pocetak oktobra kada sam ucestvovao na „Jadranskim susretima“ u gradu Baru, u Crnoj Gori. Osvojio sam zajedno sa svojim kolegama sa kojim treniram, drugo mjesto na štafeti 4x100m. Sljedeće takmičenje na kojem sam učestvovao desilo se početkom decembra, dva mjeseca poslije nastupa u Baru. U Srbiji, u Beogradu sam trčao svoju prvu trku u dvorani na 60 i na 200 m. Sa ovoga takmičenja nosim lijepe uspomene jer sam mogao vidjeti kako to izgleda kada se trči na stazi na kojoj trče profesionalni atletičari. Također, iz ovoga mjeseca nosim i iskustvo (neposredno poslije takmičenja), kako je to imati prvu povredu zbog koje mi je trebalo – tri mjeseca da se oporavim i vratim u formu. Moje treće takmičenje se desilo također u Beogradu, gdje mi je najvažnija trka bila 4x200m štafeta gdje sam zajedno sa svojim kolegama iz kluba postavio novi državni rekord.
Elektron: Koje prepreke ti je bilo najteže preći na putu do postizanja rezultata? Koji ti je uspjeh najviše značio, donio najviše radosti?
Imran: Prepreka uvijek ima, bez obzira da li je to u pitanju sport, školske obaveze, posao ili nešto drugo… Sve dok pokušavate postići iole bolje rezultate susrećete se sa novim, nepoznatim trenucima. Mislim da je jedna od najtežih prepreka, kako meni tako sigurno i svim ostalim sportistima, bilo kakva vrsta povrede. Nekada i u dužem vremenskom periodu se ne može trenirati što za posljedicu ima slabljenje forme koja je postignuta sa puno rada. Treba vremena, strpljenja i dodatnog truda da se vratite u formu, a tek onda možete nastaviti trenirati da bi se napredovalo.
Elektron: Koliko ti sportske aktivnosti ostavljaju prostora za školske obaveze?
Imran: Mislim da bi školske obaveze trebale da bude na prvom mjestu. I pored toga što više volim i uživam da treniram nego da sjedi u klupama u skoli, zna se šta je preče, tu nema nikakve dileme. Školu uvijek stavljam na prvo mjesto i uvijek mi je cilj imati jako dobre ocjene, ali kako se trudim da postignem što bolji uspjeh u skoli tako i se trudim i na treninzima. Kako ne izostajem iz škole, tako ne izostajem ni sa treninga. Da bih sve to postigao treba mi dosta vremena. Poprilično je teško stići da naučim za dobru ocjenu kada nemam dovoljno vremena ili ako sam imao naporan dan na treningu budem jako umoran. Ali uspijevam to sve nekako stići iako zna biti “čupavo“.
Elektron: Izlasci, druženja sa prijateljima, da li i koliko često možeš to sebi priuštiti?
Imran: Vrlo je teško uskladiti školske i sportske obaveze, a da ne govorim i o izlascima… Prije sam rekao ništa nije nemoguće ako se pravilno isplanira vrijeme pa tako i ja sebi priuštim druženje sa prijateljima.
Elektron: Sportisti i sportistkinje često imaju svoj moto koji ih vodi kroz karijeru. Koje se ti maksime držiš?
Imran: Često čujemo „Koliko para, toliko i muzike“, to je nešto što relativno često i ja govorim. Siguran sam da se ništa ne može postići, a da prije toga nije uloženo puno truda. Mislim da bi ovako nešto trebala biti pouka svakom čovjeku bez obzira o kojoj se sferi života bila riječ.
Elektron: Kako sebe vidiš u u budućnosti?
Imran: Možda je još prerano da govorim o tome kako sebe vidim u budućnosti kada je atletika u pitanju. Bez obzira na ostvarene rezultate, ipak sam još na početku u atletici, mislim da me treneri nisu upoznali do kraja, moje tijelo i mene samoga da bih mogao reći nešto konkretnije o planovima. Svakako bih, sigurno kao i svi ostali sportaši, nebitno je li to atletika, fudbal ili neki drugi sport, volio da se pojavim na nekom većem „elitnom“ takmičenju i da sa ponosom branim boje naše domovine.
Na kraju razgovora Imranu smo zaželjeli da sa što manje povreda ostvari sve svoje planove.