Taj utorak je počeo veoma odmorno i lagano, s obzirom da se nismo sastajali rano kao prethodnih dana i svi su bili opušteni… sve dok nismo shvatili da se nalazimo u sali gdje će nas za nekoliko minuta posjetiti gradonačelnik Dresdena i popričati sa nama. Ali i to je prošlo kako treba jer on nije političar kakvim ih mi zamišljamo, već je jedan veoma prijatan čovjek koji nas je saslušao i posavjetovao. No, samo nekoliko minuta nakon tog kratkog druženja, uslijedilo je ono za šta smo se i pripremali tih par dana u Njemačkoj – naš performans na temu mira i prijateljstva. Svi smo taj nastup doživjeli na drugačiji način, ali smo ipak svi bili ponosni što smo uspjeli doprijeti do svih prisutnih te učiniti da im oči zasuze.
Poslije toga uslijedilo je druženje sa posjetiteljima prezentacije iz koje smo dosta toga naučili, a ja sam čula jednu predivnu ali srceparajuću priču o sudbini jednog starijeg čovjeka koji je preživio Drugi svjetski rat. Kao odgovor na sve to, tačno u 6 navečer, učestvovali smo u “ljudskom lancu” oko grada koji se već tradicionalno počeo održavati svake godine za 13. februar, što je godišnjica uništenja grada 1945. Da vas malo uputim, to je gesta u kojoj se hiljade ljudi drži za ruke okrenuti prema gradu u znak mirnog protesta i protivljenja neonacistima koji taj dan protestvuju u centru, te kao gesta mira.
Kada je sve to bilo gotovo i nakon večere, imali smo mogućnost da prisustvujemo prezentacijama studenata i doktoranata iz raznih dijelova svijeta koji su imali nešto reći o miru, ali tada nas je sustiglo i shvatanje da je to posljednjih par sati koje ćemo provesti skupa do ko zna kada. Tada smo se ipak izdvojili od plana i programa i pobjegli u grad da se družimo jer ta skupina mladih ljudi… bez obzira koji je kome bio razlog dolaska i učešća na ovom projektu, svi smo se istinski zbližili i sprijateljili.
Sada shvatam koliko sam toga naučila na tom kratkom putovanju i koliko sam divnih ljudi upoznala te se osjećam i previše zahvalno što sam uopće i dobila ovakvu jedinstvenu priliku koja me je uljepšala kao osobu i dala mi desetine novih sjećanja i iskustava.
Dževada Hatkić Aljović, II3