Riječ domovina, neki bi rekli da je to imenica bez zamjenice. Kada kažem Bosna srce mi se stegne, osjetim beskrajnu toplinu baš kao u majčinom zagrljaju. Bosna i Hercegovina ima posebno mjesto u dubini moga srca, to je ranjiva ptica koja je uprkos svemu uspjela ponovo poletjeti i dići se na visinu. Otići i napustiti, predati se, prepustiti ljudima koji su ranili našu domovinu. Bosna i Hercegovina je toliko vrijedna da ne bi smjeli dopustiti da neko naudi običnom kamenu, a ne ranjavati i ratovati s njom. Pitam se, kako neko može napustiti svoju domovinu, to je kao da joj čupaš krila i stojiš na njenom putu. Teško je govoriti o bilo kojem gradu, a pogotovo o svom.
05.04.1992. godine izvršen je napad na glavni grad BiH. Rat u Sarajevu uvijek počne oko mostova. Po gradu se pucalo naslijepo, ali uvijek s pogotkom. Ova krhka ptica koja se tek vinula u nebo, na plećima ponovo ima težak teret. Udahnula je svježi zrak, ali joj je u grlu zastala gorčina. Uprkos svemu, hrabro se nastavila boriti, a svi znamo da se hrabri junaci na kraju bajke izbore i pobijede zlo. Tako se i naša domovina uspjela izboriti i ponovo vinuti u zrak i nastaviti jača nego ikada. Jer sve agresije, napadi, ratovi, ranjavanja, ovu krhku pticu su ojačali i dali joj snagu da vjeruje da će ponovo poletjeti. U ime sjećanja i ponosa na taj dan 1. mart danas slavimo kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Moja domovina je riznica bogate historije, raznovrsne kulture, umjetnosti i tradicije. Ovdje se kultura stvarala i historija pisala krvlju heroja bosanskih godinama unazad. Upravo zbog toga, treba da čuvamo našu kulturu, tradiciju i historiju od najgoreg, zaborava. Rijetki su oni koji su htjeli žrtvovati vlastiti život zbog drugih. Rijetki su oni koji su htjeli postići nešto i sukobiti se. Zanimljiva je ova, moja domovina. Svaki kutak ima svoju priču, poput stare kamene ćuprije na Drini koju je ispričao Mehmed – paša Sokolović u Višegradu. Kuda god da odeš, vratićeš se svojoj domovini u zagrljaj. Jer tamo gdje odeš nisu ispjevane sevdalinke i pjesme, poput pjesme Emina koju je napisao naš poznati Aleksa Šantić iz Mostara. Mostara – grada i Starog mosta ispod kojeg se Neretva talasa. Tamo gdje odeš nisu pričane priče, poput one o Begovoj i Carevoj džamiji, Inat kući, Bijeloj i Žutoj tabiji, o topu i Ramazanu. Tamo gdje odeš, avlijom se ne širi miris tradicionalnih bosanskih jela i toplih porodičnih priča. Pa kako neko može živjeti bez tebe i protiv tebe.
Elma Repuh, II1