SAMOĆA
Prosjačim za sreću,
kao posljednja osoba na svijetu.
Tražim zrna pijeska da od njih napravim figuru pješčanog čovjeka
sa suncem u očima.
Hvatam kapi mora pune sjete od jučer,
stavljam ih u bocu sa pocijepanim papirima i razmazanom tintom.
Šaljem bocu kraju svijeta
da se pokuša nikad ne ispuniti.
Živim samoću,
a oko mene ni jedne rešetke samice nema.
Ne osjetim saosjećanje,
a toliko ruku je na mojim ramenima.
Ne osjetim ljubav,
a toliko se poljubaca desilo na kraju ulice blijedog čekanja.
Ne osjetim čak ni mržnju,
a toliko je čudnih pogleda na meni.
Sama sam postala pješčana figura koju gradih za sebe.
Sama sam postala noćna silueta koja se danju gubi.
Poslije kiše briga kazaljka je nestala,
a pješčana figura postala mulj u moru sa slikom njene boce u očima.
Pokušala sam nikada ne živjeti
i nikada je oživjelo.
Anela Dedajić, IV4