Prođe još jedno ljeto. Tiho se iskrade. Koliko će ih još biti? Ako ih bude još puno, koliko ćemo ih zapamtiti?
Promjene se dešavaju, pa ipak, nekako se naviknemo na novo vrijeme, nove ljude, novi život. Iako nam je to „novo vrijeme“ postalo drago, iako su nam ti novi ljudi postali dragi, mi se opet vraćamo u prošlost. Vrati nas u prošlost i knjiga, i pjesma, a nekad i samo sunce. Naše misli nas ne napuštaju. Podsjećaju nas na vrelo sunce i hladno more. Tugujemo za tim ljepotama koje nam pruža ljeto. Tugujemo nekad i za snijegom i kišom. Tugujemo, ali ponekad se iskrade i neki osmijeh. Želimo da se vratimo u to vrijeme. Mislimo da ćemo ponovo biti sretni ako se to ljeto ponovi. Ono što ne shvatamo – završilo se s razlogom. Završilo se s razlogom i to ljeto, i neko prijateljstvo, pa i život se s razlogom završi. Možda bi se nešto loše desilo da se nije završilo, možda bi bilo ljepše da nije. Nikada nećemo saznati. U tome i jeste čar. Znanje ne predstavlja uvijek nešto dobro. Da znamo šta će se desiti i šta bi se desilo, zašto bismo živjeli? Zašto bismo trošili dragocijeno vrijeme? Baš zato što ne znamo, možemo se posvetiti nečemu i dati sve od sebe da uspijemo ispuniti svoju životnu misiju. Čak i kada je put do krajnjeg cilja težak, kada mislimo da nećemo uspjeti i da smo ostali sami, neko će biti tu. Možda ta osoba pored nas nije ona koju želimo, a ne shvatamo koliko nam ta osoba zapravo znači. Ne shvatamo koliko mi toj osobi značimo. A onda se sjetimo, kada prođe još jedno ljeto, ili još njih deset, kako nam je bilo lijepo.
Ne pamtimo mi vrijeme, ni ljeto. Pamtimo ljude. I kada tugujemo za prošlim vremenom, tugujemo za ljudima koji su ga s nama proveli. Trebamo čuvati lijepa sjećanja i sjećati se nama dragih ljudi. Međutim, možda nam sa novim ljudima bude bolje i zato trebamo da se prepustimo sadašnjosti.
Još jedno prođe ljeto, i proći će ih još mnogo.
Erna Halilagić, IV5