Ovo je moja domovina
Dan državnosti Bosne i Hercegovine se obilježava 25. novembra. Tim povodom u zbornici naše škole 24.novembra. učenici, članovi Recitatorske, Literarne i Muzičke sekcije pripremili su prigodan program pod nazivom “Ovo je moja domovina”. Recital popraćen muzikom svake godine pokrene bujicu iskrenih emocija koju krije svako od nas. Mnogi su svoje živote dali za ovu zemlju, mnogi stanovnici su krvarili za naše granice i za svoj prag. Rane su uvijek bolne i nikada neće nestati činjenica koja u nama budi još veću potrebu da odgovornije čuvamo i ponosno njegujemo našu domovinu. Moramo se svim snagama usmjeriti na budućnost, moramo imati velike ciljeve i odlučnost u njihovoj realizaciji.
„Volim je što je živahna, topla i tvrdoglava. Svi joj rade o glavi, a ona i dalje nosi živu glavu na ramenima. Volim je, jer je i bolna i ponosna, okupana suncem, lišćem prekrivena, u bijelo umotana, a kada procvjeta miriše ljepše nego ijedna druga… Volim je zbog njenih različitosti, zbog domaćinskog odnosa kojim grli sve one koji je obilaze i ne čudi me da je oduvijek željena, a nikada osvojena. Mnogo je razloga zašto se Bosna i Hercegovina mora voljeti. Jedan je teško izdvojiti, a ne mogu da nađem nijedan zašto je ne bih volio.“
Tako je rekao veliki umjetnik. Tako mislimo i mi. Znam da će generacije naše škole nastaviti sa ovom lijepom tradicijom i da će svake sljedeće godine naći neki svoj ili tuđi stih za moju i tvoju Bosnu i Hercegovinu.
Ima jedna mala zemlja..
ma jedna mala zemlja, prepuna strahova i dobrih ljudi, prepuna ljubavi i najtužnije historije. Ima jedna zemlja, posebna po svemu, pa čak i njenom rođendanu.
Moja draga BIH… Kao da je ponovo rođena 25. novembra. Tada je napokon postala SVOJA i sama se za sebe borila. U ratu su rušili kule naših snova, naših želja, a da se na to nisu ni osvrnuli, a kamoli pokajali.
Ali, moralo se krenuti dalje. Branili smo svoju domovinu, hrabro i ponosno. Onako kako dolikuje pravim borcima. Uzdignute glave i hrabrog srca. Borili su se za svoju domovinu, za domovinu svih nas, Bosnu i Hercegovinu. Neki nisu, nažalost sa nama, ali uvijek ih moramo spominjati, pamtiti sva ta imena, čuvati ih od bilo kakvog zaborava, jer ti ljudi vrijedni su da svi mi nakon spominjanja njihovih imena, ustanemo.
Četiri godine… Četiri godine nad Bosnom i Hercegovinom prolijevala se krv, savijali se crni oblaci. Zamislite ipak naše generacije bez TV-a, mobilnih uređaja ili hrane, vode, struje kada ne znate da li ćete narednu sekundu ostati živi? Danas, kada smo samo nekoliko sati bez svega nabrojanog, postajemo agresivni. Kako li je tek bilo njima u ratu? Crni oblaci nad Bosnom i Hercegovinom nisu se potpuno razišli, i dalje je tmurno. Koliko će prekrivati naše nebo, to ne znamo, ali znamo sigurno da poslije kiše dolazi sunce.
Nakon dugo vremena, svjetlo će i ovdje zasjati, bar se tako nadam. Na mladima ostaje svijet, tako kažu i tako sam naučila kroz svojih sedamnaest godina. Mi, mladi ljudi, hodat ćemo uzgidnutih glava, iznijeti Bosnu i Hercegovinu i njen ponos.
Sretan ti rođendan, domovino!
Nejra Pezo, II2