Monolog za dvoje
Dan se budi… Oči su mi umorne, kapci teški. Kroz maglu se sjećam šta se sinoć dešavalo. Veselo društvo, par pića i glavobolja jutros. Ustajem nemoćnim nogama i dalje čvrsto na zemlji, gledam u ogledalo blijedu, ispranu, beživotnu facu čovjeka što sam ja, ali se ne prepoznajemo. Što smo moralno pali? Pali smo jer živimo u društvu iskrivljenih vrijednosti, lažnih ideala, gdje svako glumi šta želi, a ostali mu vjeruju. Naslonio sam svoju već tešku glavu na ruke i klatim se. Sjećam se… kako smo nekad živjeli za par dobrih šala u kraju. Sada okrećemo glave jedni od drugih.
Možda nas je stid u šta smo se pretvorili!? Da nas je sdit prestali bismo to raditi. Nisam ni svjestan da to pričam svom odrazu u ogledalu. Nisam ni svjestan da me samo taj čovjek čuje, i da sam makar ovoj imaginarnoj slici, koja se stvara u našim očima, uspio da otvorim dušu koja je skoro zaboravila kako se to radi.
Završavam ovaj monolog za dvoje, suze mi kvase lice, ali neće masku.
I tako, i danas oblačim košulju koja se kopča na leđima, šarada je oko mene, obrazi su sprženi, maske su pale. Dan se budi…
Osmanović Šejla, III5
Je li grijeh?
Tvoj mi se lik vrti po glavi,
uzalud se pitam jesi li ti pravi,
tvoje riječi oko mene kruže,
je li ovo moglo trajati i duže?
Je li grijeh što sam te voljela?
Je li grijeh što te još volim?
Je li grijeh što ne mogu da prebolim?
Je li grijeh što sam sreću željela?
Reci mi gdje sam pogriješila!
Je li grijeh što te sanjam?
Je li grijeh što maštam?
Reci mi bilo šta, samo nemoj šutjeti –
to će jače zaboljeti!
Reci da je grijeh što te volim,
reci da je grijeh što ne mogu da prebolim,
reci mi, jer šutnja nije lijek,
reci mi, al’ ja ću griješiti zauvijek!
Begić Mirela, III5
Jesen
Mnogo je godišnjih doba poslije te jeseni prošlo,
ali meni ljeto još uvijek nije došlo…
Svaka je jesen od prethodne hladnija,
svakog mi je dana duša praznija…
Jesenji vjetar puše na sve strane,
ali uvijek donosi nemire već znane…
Dok lišće pada s grana,
meni niče nova rana…
Dok padaju kiše, meni teku suze,
eh, ta jesen prokleta ona mi te uze…
Evo hodam blatnjavim putem našim,
ali sad se svakog šuma plašim…
Proklinjem jesen svakoga dana,
Osjećam se kao da sam sama…
Dođi, živote, zaliječi mi rane,
nek’ procvatu davno osušene grane…
Begić Mirela, III5