Zamolio sam jednu zvijezdu da sija samo za nju,
da pokaže joj pravi put i na javi i u snu.
Zamolio sam Boga da sve joj ispuni želje,
da joj kad je najtužnija, podari osmijeh i veselje.
A Mjesec, on će da joj šapne nešto skroz tiho, najtiše,
reći će joj da je neko voli i od života svoga više.
Druže, klonuo sam, ka mračnom dnu vuče me neka viša sila,
zašto sam nadao se, zašto bila je moja dobra vila?
Zašto sam u ruke srce joj dao, a ona svoje od mene je krila?
Lako je, druže, drugome nešto reći, neki savjet mu dati,
ali tek osjetiš jačinu te boli, kad počne loša sreća da te prati.
Ni tračak nade, ni zraka, Sunca u život da se vrati.
Znam, teško će biti, ali borit ću se da prođem kroz ovo sve,
jer lako nije kad shvatiš da njena istina ipak laž bila je.
Još jedna noć, kao i svaka prethodna, zove me k sebi,
a ja već kao po navici pišem pjesme posvećene tebi.
Jedina mi utjeha, taj je Mjesec što sija baš kao i tvoj negdje tamo,
sad olovka, papir i rime tebi od svega ostale su mi samo.
Nestalo je i ono što zapravo nikad moje bilo nije,
slutio sam, kao da sam znao, da to srce tvoje neku tajnu krije,
nečemu se nadao, ali ništa osim tuge koja sad mi se u lice smije.
Srce ljutito, istresa bijes vani,
pucaju šavovi, kad se vrate, svi oni već prošli dani.
Opet prolazi kroz fazu raspada, hoda pustinjama dna.
Zar sve java mora da bude? Može li tuga ikad biti samo dio sna.
Onako savladano, razmišlja o predaji,
postaje sve tiše, skoro pa ne čuju se ni jecaji.
Od najmanje, rane postaju sve veće,
došao je kraj, srce osjeća da iz sljedećeg sna već probuditi se neće.
Gledam ove ljude,
jedni drugima po izgledu sude.
Gledam starca kojem poluzatvorene oči pomalo skrivaju suze,
ne mogu izdržati, čudan osjećaj me obuzme.
Dižem ruke, molim Boga svake noći,
nadam se da će neki bolji dani doći.
Pomislim da je ovo Božija kazna sve,
nije više kao prije, sad svi za sebe bore se.
Zatvorim oči, bar na trenutak odlutam u bolji dio svijeta,
gdje hodati ulicom možeš slobodno bez da ti je glava meta.
Trenutak, bude mi dovoljno, iako je malo,
kako da zaštitim ljude do kojih mi je stalo.
Zastanem, kažem “Bože, daj mi snage,
da ponovo, bar malo, obradujem ove ljude drage”.
Djeca ce igraju, osmijeh im na licu,
srce mi puno kad vidim da se raduju na najmanju sitnicu.
Daj da učinimo bolje sutra makar njima,
da ne žive u ovom surovom svijetu ljudi koji su poput vatre sa puno dima!
Drinčić Aldin